Evangelizacijski program za akad. god. 2019/2020., s temama kateheza koje bi se odvijale pod vodstvom Tončija Matulića i Petra Baruna, a inicirali su ih sudionici prijašnjih susreta.
I. PRETKATEKUMENAT
Antropološko-filozofski egzistencijalni izazovi u 21. stoljeću
- Ishodišta krize suvremenoga čovjeka i tehnološka revolucija
- Kako govoriti o Bogu u postkršćanskoj Europi?
- Patologija suvremenoga društva u svjetlu „istočnoga grijeha“
- Religiozna zloporaba „Boga“ – diktat modernoga farizeizma
II. KATEKUMENAT
- Kada izgovaram: „Vjerujem“, vjerujem li doista u „Boga Oca svemogućega?“
- Kriza evangelizacijske paradigme: Kako je Isus iz Nazareta među krštenima postao „odsutni Bog“?
- Isus iz Nazareta – Emanuel – „Bog s nama“
- „Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca“
- Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti!
- Kako razgovarati (dijalogizirati) sa živim Bogom?
III. VRIJEME ČIŠĆENJA I PROSVJETLJIVANJA (PRAKTIČNA PROVEDBA OBRAĆENJA)
- Bog Isusa Krista – radikalan zaokret od predrasuda i izokrenutih slika o Bogu prema stvarnom, živom Bogu!
- Pomirenje s Bogom i sloboda od grijeha
- Čišćenje povijesne memorije Crkve od raznih zastranjenja i trauma kao posljedica u vjernicima
- Povratak poklonstva raznim bogovima i ritualima u suvremenoj kulturi – navještaj Isusa kao osloboditelja od toga i darivatelja prave slobode djece Božje
- Prihvaćanje Isusa Krista – jedinoga učitelja: „Ja sam Put, Istina i Život.“
IV. MISTAGOGIJA
- Crkva – rođena odozgor – obnova saveza sa živim Bogom
- Liturgija – mjesto susreta sa živim Bogom
- Duh Sveti i karizme (prema 1 Kor 12, 13-14)
- Identitet kršćanina u suvremenom svijetu
„Samo evangeliziran s radošću evangelizira. Stoga evangelizacijska praksa polazi od pitanja: Kako osobno trebam biti evangeliziran? Je li mi istinski važno da u meni kao vjerniku odjekuje Radosna vijest? Koji je sadržaj presudan za suvremenog čovjeka da zaželi stupiti na evangelizacijski put, da to kuša i uvjeri se?
Jasno je da evangelizaciju nije potrebno izmišljati, nego svakomu tko se o njoj pita valja zaroniti u povijesnu memoriju, na same izvore ranokršćanske evangelizacije. Program smo svjesno usidrili u ranokršćanskom modelu i sadržajno ga osuvremenili. Danas, kada europska Crkva proživljava možda najveću krizu u svojoj povijesti, pitamo se je li Isusov poziv da pođemo za njim pobožna utvara ili zbilja koja je kadra srušiti sve naše lažne pobožnosti, isprazna nadanja i očekivanja, našu ideologiziranu vjerničku predodžbu o Bogu, Crkvi i svijetu. Crkveni se pastoral iscrpio u teološko-pedagoškim i psihologijskim vještinama. Kamo ne prodire iskonska evangelizacija, tamo je svaki navještaj evanđelja poput posijanog sjemena bez vode, ne klija i ne raste. Evangelizacija nema alternativu, ali ona traži evangelizatore s karizmom (tu se ne misli na karizmatike!), one koji su svoj život podredili poslanju odozgor, daru Duha. Mnogo je znakova u svijetu i Crkvi koji doslovno pritišću kršćane! S jedne strane, osjećaju da moraju odustati od svoga pasivnog slušanja evanđelja i samozadovoljstva svojom vjerom bez zdrave kritičnosti, a s druge strane im opet manjka duhovne snage za izlazak iz te nemoći, da uđu u pravo stvaralačko življenje s Bogom Isusa iz Nazareta.
Da bi se ostalo na evangelizacijskom putu od svakog se pojedinca zahtijeva, prije svega, odvažnost suočavanja s vlastitom stvarnošću, a potom i shvaćanje činjenice da kršćani na europskim prostorima žive u postateističkom, postkomunističkom i postkršćanskom okruženju. S obzirom na kršćanske korijene Europe paradoks je to koji nije potrebno temeljitije obrazlagati, ali uzroke te moderne apostazije valja tražiti i u crkvenim redovima, upravo zbog pomanjkanja evangelizacijske svijesti ili čak njezina potpunog izostanka, iako su pape nakon Drugoga vatikanskoga koncila nastojale na razne načine probuditi i raspiriti evangelizacijski žar među svim krštenicima. I ovaj je naš program na tom tragu, želeći u svojim mogućnostima pridonijeti tim opravdanim težnjama i nastojanjima.
Pravi, ako ne i jedini, lijek za tegobu suvremene krize u Crkvi jest vjerničko iskustvo Božje prisutnosti, iskustvo živoga Boga, u neposrednom susretu. Takva duhovna iskustva ispunjaju i oslobađaju ljudska srca od neurotične potrebe da se sve isproba u potrazi za ljubavlju i srećom. Evangelizatorima na putu evangelizacije – navještaja evanđelja, ne stoje nikakvi neprijatelji Crkve, nego ljudska uvjerenja da im se kršćanstvo nameće kao neka ideologija, strašeći ih strogim moralnim zabranama, zahtijevajući slijepo vjerovanje u klerički religiozni monopol koji se zlorabi za svjetovne interese pod krinkom svetih ovlasti itd. Crkvu se u javnosti, barem u europskom horizontu, doživljava više kao instituciju, a manje kao bratsku zajednica gdje vlada istinsko zajedništvo i solidarnost.
Može li se očekivati od suvremenoga društva, i pojedinaca u njemu, da razumiju narav Crkve? Kakvu sliku o Crkvi mogu nositi oni koji nikad nisu čuli za Radosnu vijest, a susreli su se s raznim kršćanskim i religijskim obrascima? Religijskih ponuda na svjetskom tržištu ima u izobilju. Ljudi odrastajući u pluralnom društvu žele znati kome ima smisla vjerovati i zašto. Doduše, marketing je u svim sferama uznapredovao i postao dio svakodnevnice, pa i u religijskoj promidžbi. Unatoč takvim strujanjima i mentalitetu valja ih razlikovati i razumjeti da nova evangelizacija nema ništa zajedničko s marketingom. Da se na evangelizacijskom putu ne bi otkliznulo u marketinške vode, nužno je poznavati izvornu crkvenu evangelizacijsku paradigmu i teološki je znati vrednovati. Ne čudimo se urušavanju kuće ako je sagrađena na slabim temeljima ili čak bez njih, pa zašto bismo se onda čudili tomu da kršćani bez vjerničkoga temelja traže temelj svoga života negdje drugdje. Evangelizacija utemeljuje kršćanski identitet i egzistenciju u Kristu, onom po kojem kršćani nose ime. Samo takvi ljudi preobražavaju društvo u mjesto dostojno života svakog čovjeka. S druge pak strane postoji podsvjestan otpor i u zauzetijim vjernicima da se posvete evangelizaciji – sve bi drugo radije radili nego li se posvetili ovoj zahtjevnoj zadaći naviještanja Radosne vijesti. Zašto? Je li to obzir da će izgubiti dobar glas, da će se „ogoliti“ pred svijetom ostajući bez svoga „teološko-vjerničkog“ ruha, da će izgubiti svoj profesionalni ugled na svjetovnoj pa i crkvenoj pozornici? Onima iz prve Crkve, koji su se susreli sa živim Kristom, ili onima koji su s njim drugovali, sve to nije bilo ni najmanje važno, nije ih opterećivalo ni brinulo, jer su znali kome su povjerovali i na čiju su riječ krenuli na Put.