Ljubav kao duhovna i egzistencijalna snaga u psihoterapiji – dijalog između Hellingera i Fromma

Valentina Ričković - Prethodno priopćenje

Love as a Spiritual and Existential Force in Psychotherapy: A Dialogue between Hellinger and Fromm

Sažetak
U kontekstu krize odnosa, gubitka duhovnih orijentira i porasta individualizma, ljubav se sve češće svodi na psihološki konstrukt ili emotivni impuls. Ovaj rad polazi od pretpostavke da je ljubav višedimenzionalan fenomen koji uključuje psihološku, etičku i duhovnu dimenziju. Usporedba dvaju autora, Berta Hellingera i Ericha Fromma, pruža komplementarne uvide koji pridonose dubljem razumijevanju odnosa između psihoterapije i duhovnosti. Hellinger ljubav promatra kao pokret duše unutar obiteljskih sustava, dok je Fromm opisuje kao etički čin koji zahtijeva volju, samospoznaju i predanost. Unatoč teorijskim razlikama, oba autora smatraju da ljubav nije emocija, već unutarnja orijentacija prema istini i cjelovitosti. Analiza se temelji na hermeneutsko-komparativnom pristupu kojim se razmatraju različita tumačenja ljubavi kod Hellingera i Fromma. Poseban je naglasak stavljen na mogućnosti integracije sistemskog i individualnog pristupa u suvremenoj psihoterapijskoj praksi. Cilj je omogućiti dijalog o ljubavi kao iscjeljujućoj snazi koja povezuje psihoterapiju, duhovnost i humanističku misao.

Abstract
In the context of relational crises, the loss of spiritual orientation, and the rise of individualism, love is increasingly reduced to a psychological construct or emotional impulse. This paper begins from the assumption that love is a multidimensional phenomenon encompassing psychological, ethical, and spiritual dimensions. The comparison between two key authors—Bert Hellinger and Erich Fromm—offers complementary insights that deepen our understanding of the relationship between psychotherapy and spirituality. Hellinger views love as a movement of the soul within family systems, while Fromm defines it as an ethical act requiring will, self-awareness, and commitment. Despite their theoretical differences, both authors argue that love is not merely an emotion but an inner orientation toward truth and wholeness. The analysis employs a hermeneutic-comparative approach to explore their respective conceptions of love. The paper highlights the potential integration of systemic and individual approaches to love. The aim is to foster dialogue on love as a healing force that bridges psychotherapy, spirituality, and humanistic thought.